Željko Mardešić: S velikim pouzdanjem gledam na izglede Crkve u trećem tisućljeću

Našu Crkvu nije još ni načeo teološki pluralizam, pa je ona manje podijeljena od mnogih drugih na Zapadu. Za uzvrat se u njoj zbio jedan posve drugačiji rascjep, ali dublji i teže pomirljiv od prvog: onaj politički. Zato u našim prilikama vjernike više dijeli različito političko opredjeljenje nego što ih sjedinjuje zajedničko kršćansko uvjerenje. Da bi se shvatila narav toga rascjepa, valja se vratiti političkom životu u kojem se on stvara i prelijeva na vjerničko područje. Iz komunističkog je poretka prešlo i zadržalo se, ako ne i povećalo, prvenstvo politike nad gospodarstvom, pravom, kulturom i ideologijom. Ne bez ironije bi se moglo reći, da je u nas zavladala neka “metafizika politike” koja sebi sve podređuje i sa svim manipulira. U društvu je politika postala najvažnijim i najunosnijim zanimanjem. Stoga je izvorište svih naših nesnošljivosti i mržnja, upravo područje politike. Iz nje se naime sve razlijeva i odlijeva kao klice kuge u istoimenom romanu Alberta Camusa. To stvara vučje podneblje natjecanja i mržnje, kojem je malo ljudi uspjelo odoljeti. A više od svih drugih je Crkva pozvana da bude nositeljica mira i pomirenja. Za nju nema prečeg zadatka i odgodive dužnosti od toga. Ako se ne usprotivi mržnji izdala je svoje najsvetije poslanje. A naše društvo nepodnošljivo izjeda upravo politička mržnja: između stranaka, unutar stranaka i između novih stranaka iz posvađenih skupina. Sve doslovce ključa netrpeljivošću i nepodnošljivošću. A mi kršćani šutimo kao da se to nas baš ništa ne tiče, jer je navodno opet onaj “drugi” za sve kriv.

Danas i popravljači televizora moraju biti visoko obrazovani ljudi, a mi bismo htjeli dijalogizirati sa suvremenim društvom bez da poznajemo njegovu znanost i kulturu. Zato nam u prvi plan i dolaze katolici koji bolje osuđuju taj svijet nego oni što ga poznaju. Ima neka kultura vjerovanja, a ne samo nekultura napadanja na nevjerovanje. Na sreću stanje se danas poboljšava.

…Crkva zapravo nikad u svojoj dugoj povijesti nije bila bliža evanđeoskim uzorima nego upravo danas. Siromašna je ili je na putu da to postane, nemoćna u svjetovnosti, optužena za mnoge grijehe, više nalik na malo stado nego na moćnu državu konstantinovskog tipa, potisnuta na sam rub društva, prorijeđena otpadima i rastužena izdajama. Preostaje joj samo dobrota kao ponuda svijetu i vjerodostojnost kao test istinitosti. Po tome je onda najbliža sudbini svojeg Utemeljitelja. Ni Isus Krist nije bio u boljem položaju, pa ne vidim razloga za našu posebnu uznemirenost. Ono što treba priznati jest da je Crkva mnogo naučila iz povijesti. Zato njezini predstavnici danas manje sjede u prvim klupama, a više u zadnjim. Postaju svjesni da ih današnji ljudi prepoznaju po služenju, dok ih po zapovijedanju odbacuju. U mnogim državama su kršćani bliži potlačenima nego povlaštenima. Polako se mijenja društveno ozračje i prolazi samo ono što je vjerodostojno i svjedoči kršćanstvo. Drugo se prepoznaje kao krinka za korist i moć. Zar sve to nije za Crkvu prava blagodat i sretna okolnost za otrežnjenje. Kad se nije htjela sama sniziti do skromnosti Siromaha i Pravednika, učinilo je to svjetovno društvo, stavljajući Crkvu u takav izvori kršćanski položaj čistih početaka. No, to je Bog u povijesti često radio: preko pobjede Asiraca učio je vjernosti svoj židovski narod. Zato s velikim pouzdanjem gledam na izglede Crkve u trećem tisućljeću.

Nedjeljni Vjesnik, od 22., 23., i 24. travnja 2000., str. 9.