Nepomireno društvo - nepomirena pamćenja

Zbornik radova s Međunarodne znanstvene konferencije, Split 2018.

Uvod

Znanstveno, etički i društveno užarena tema Nepomireno društvo - nepomirena pamćenja (Doprinos prevladavanju nepomirenih pamćenja hrvatskog naroda ad intra/ad extra), okupila je u Splitu (na Kamenu) od 26. do 28. svibnja 2016. godine 27 znanstvenika raznih humanističko-teoloških disciplina na trodnevnu međunarodnu konferenciju. Konferencija jeodržana pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske gđe Kolinde Grabar Kitarović.

Franjevački institut za kulturu mira i Hrvatski Caritas već su o ovim pitanjima objavili niz publikacija, a godine 2003. upriličili su međunarodni simpozij Kršćanstvo i pamćenje - Kršćansko pamćenje i oslobođenje od zlopamćenja.

Našoj javnosti konačno nudimo ovaj zbornik pristiglih radova Konferencije Nepomireno društvo-nepomirena pamćenja iz 2016. Osobita hvala autorima priloga u Zborniku. Pristigle radove smo okupili u tri grupe i naslovili ih široko tematski kao: 

·         Pamćenje i kultura mira

·         Hrvatska povijest - povijest nepomirenih pamćenja

·         (Ne) pomirena pamćenja i kršćanska kultura mira

Priloge, koje smo okupili pod zajedničkim naslovom Pamćenje i kultura mira priredili su: dr. sc. Christine Schliesser, prof. dr. sc. Goran Kardum, dr. sc. Jasna Ćurković Nimac, prof. dr.sc. Robert Petkovšek, dr. sc. Maryana Hnyp i prof. dr. sc. Ivan Bošković.

Čitanje ovih radova pruža nam dragocjen uvid u suvremene teorije o fenomenu pamćenja -sjećanja-zaborava počevši od S. Freuda, F. Nietzschea, M. Halbwachsa, P. Nore, P. Ricoeora, J. Assmanna. Još dragocjenije za našu temu ili problem hrvatskog nepomirenog društva jesu uvidi o potrebi etike pamćenja za funkcionalno hrvatsko društvo, te ponuđena iskustva drugih društava poput Ukrajine i Ruande.

Temeljne teze su da svaki rad na pomirbi nekog društva mora počivati na ispravnom pamćenju. Takvo pamćenje je pomirbeno jer računa da svi oblici toga ljudskog fenomena genetski, epigenetski, komunikacijski, povijesno-antropološki, društveno i kulturno mogu pervertirati u razne patologije: svi oblici pamćenja kognitivno su u konačnici nepouzdani i etički dvojbeni (J. Ćurković Nimac), a zaborav može često biti u službi nepravde i nasilja i prijezira žrtava, kao dugogodišnji režimski damnatio memoriae.

Ozdravljenje ili katarza identiteta događa se u trajnoj kritici kolektivnog pamćenja, koje je po Halbwachsu uvijek bitno određeno društvenim okvirom, pri čemu društvena skupina ljubomorno čuva „svoje“ pamćenje, jer joj o tome ovisi imidž i opstanak. Za pomirbu hrvatskog društva nezaobilazna je također kritika kulturnog pamćenja, budući da prema teoretičaru kulturnog pamćenja Janu Assmannu ovo pamćenje okuplja zajednicu povezujući njezinu daleku prošlost i sadašnjost oko utemeljiteljskih mitova, simbola, bez kojih zajednica ne bi identitetski bila to što jest. 

Katarza identiteta prema suvremenom kritičaru kulture R. Girardu ide paralelno s razobličavanjem mitova kao sredstava prikrivanja utemeljiteljskog nasilja u arhaičnoj kulturi, koju osobito Biblija razobličuje stajući na stranu žrtava svih kultura. Nova kristovska kultura se u Heideggerovoj hermeneutici tu-bitka, nudi kao „mogućnosti iznad zbiljnosti“. Naša kultura međutim ukoliko je arhaična ne računa s obećanjima budućnosti s darom mira. Koliko je bez dara uopće moguća pomirba? Pitanje je jesmo li kao kršćanski narod u kritici arhaične kulture i njezinih mitova našli instrument za samokritiku, kao bitan element pomirbe?

Autori priloga drugog dijela Zbornika s naslovom Hrvatska povijest - povijest nepomirenih pamćenja su: mr. sc. Jure Vujić, prof. dr. sc. Ivica Šarac, doc. dr. sc. Ante Nazor, dr. sc. Srećko Matko Džaja, prof. dr. sc. Ivo Lučić, doc. dr. sc. Marko Medved, dr. sc. Marina Perić Kaselj, dr. sc. Filip Škiljan, dr. sc. Aleksandar Vukić i prof. dr. sc. Ivo Rendić – Miočević.

Zajednička poveznica ovih radova je ideja provođenja vlastite hrvatske memorijalne politike u duhu odmaka i oslobođenja od svih totalitarnih režima i ideologija. Autori ovog Zbornika su, takoreći, anticipirali problematiku ozdravljenja hrvatskog društva od posljedica totalitarnih sustava. Pokazuje se da puko sankcioniranje simbola totalitarnih sustava umjesto katarze nudi u nedogled suptilni instrument društvene kontrole: etiketiranje i tabu-teme. U ovoj lektiri bjelodane su mnoge blokade, koje priječe pomirbu u hrvatskom društvu, kao i u onim društvima u kojima hrvatski narod konstitutivno participira (BiH) ili participira kao nacionalna i kulturna manjina. Ovdje su osobito rasvijetljeni problemi i blokade hrvatske historiografije: patologija selektivnog pamćenja, zloporaba umjetnosti u estetiziranju totalitarizama i stvaranju kulta ličnosti, bešćutno manipuliranje žrtvama bilo njihovim uvećanjem bilo umanjivanjem, održavanje mitova o mesijanizamu komunističkog antifašizma i jugoslavizma, patološka averzija prema svakoj reviziji povijesti, makar „povijesna znanost po svojoj naravi živi od revizija i kroz revizije se konstituira kao znanost“ (Džaja). Ukratko: Tko hoće pomirbu, taj bi trebao tražiti istinu. Dosadašnji odnosi prema svim žrtvama, prikrivenim, neistraženim masovnim stratištima, kontrola i manipulacija arhivskom građom govore da naše društvo nije prošlo krizu ideoloških podjela i ideologijskih istina o sebi. Prilozi idu ka zaključku da sučeljavanja pamćenja totalitarnih ideologija koje hrvatski narod drže ropstvu nije uopće mjesto moguće pomirbe.

To posve novo mjesto pomirbe tematiziraju teolozi, bibličari, komunikolozi: prof. dr. sc. Nikola Bižaca, prof. emeritus dr. sc. Janez Juhant, prof. dr. sc. Francis Brassard, prof. dr. sc. fra Božo Lujić, doc. dr. sc. Krešimir Šimić, doc. dr. sc. Ivica Šola, te gosp. Davor Velnić jednim filozofsko- teološkim esejom. Kako sugerira naslov ovog bloka (Ne)pomirena pamćenja i kršćanska kultura mira autori su istovremeno u dijaloškoj komunikaciji sa suvremenom postkršćanskom, postoptimističkom kritičkom mišlju, te angažirano zainteresirani provjeriti originalnost biblijski-teološki utemeljenih načela pomirbe, koja su logična tek izvan ideologijski, antagonistički, bipolarnih sporenja, kako ih je formulirao R. Schreiter: Bog je autor pomirbe - mi u tom procesu sudjelujemo; Proces pomirbe započinje sa žrtvom; Bog čini od žrtve i počinitelja novo stvorenje; Kršćani nisu mazohisti - oni svoju patnju smještaju u narativ Isusa Krista, kao mjesto radikalne afirmacije života, pravde, mira; Pomirba može biti samo univerzalna – biblijskim jezikom rečeno kada „Bog bude sve u svemu“ (1 Kor15, 28).

Dijalog suvremene kulture i hrvatskog nepomirenog društva s ovim načelima pomirbe iznjedrit će u ovim prilozima korisne spoznaje i nezaobilazne pojmove za ozbiljan rad na našoj pomirbi ad intra, kao i na sudjelovanju u svim procesima pomirbe ad extra: Ekumena patnje - memoria passionis, kao sućut sa svakom žrtvom i kao novi instrument pomirbe, autoritet moralnog djelovanja, te kao kriterij razlučivanja što je fanatizam, dogmatizam, fundamentalizam, totalitarizam na religijskom tako i na civilnom području.

Izlazak iz kulture infantilnosti u kulturu osobne i kolektivne odgovornosti za dobro i zlo, odgovornost za obnovu narušene ljudskosti kako žrtve tako i počinitelja zla. Nepomireno društvo redovito je izgubilo odnos prema drugom i Drugom kao temeljnu antropološku odrednicu, a u toj izgubljenosti u Kainovu antropološkom konceptu nalaze se korijeni svih totalitarizama. Koja je uloga lustracije i osobnog obraćenja u promjeni Kainova Abelovim konceptom suradnje, dijeljenja, komunikacije?

Koliko je apsurdno nijekanje zla, kao i manipuliranje zlom u svrhu posramljivanja, etiketiranja, tabuiziranja koja su u korijenu naših društvenih, psiholoških blokada, postaje nam bjelodano osobito iz proročkog pogleda: proroci pogledom iz obećane budućnosti ne kane počinjena zla, ni strukture zla, niti žrtve gurnuti u zaborav, zastrti ih nekom aristokratskom amnezijom ili nietzschevoskom logikom apsolutnog gostoprimstva sudbine. Proroci navješćuju Boga, koji na teška teodicejska pitanja patnje, pravde, zla, svemoći i ljubavi odgovara izborom jedne iznenađujuće opcije, po kojoj i „Bog sam, a i ljudi mogu zlo samo ponijeti na plećima ljubavi i prepatiti ga u vatri srca, koje ljubi i oprašta te tako otvara nove mogućnosti života.“ (B. Lujić). Ova vatra srca prokazuje iracionalnost mira, pravde, pomirenja temeljenih na ravnoteži straha. Vatra srca može i u hrvatskom društvu taj kulturni, egzistencijalni horror vacui preobraziti u traganje za „izgubljenim dodirom nedokazivog, a sveprisutnog.“ (D. Velnić). Radi se o pitanju može li se naša sadašnjost ičim drugim ozdraviti osim da radimo na tom da se dogodi prodor ove ljubavi iz budućnosti u našu sadašnju zbilju?

Nadam se da će vas lektira ovog Zbornika obogatiti ovim pitanjem i angažiranom nadom. 

 

fra Mijo Džolan

 

SAŽETCI / SUMMARIES