Crkva u Hrvatskoj kakvu je zagovarao Željko Mardešić

Radovi Studijskog dana, Split 2018.

Predgovor

Inicijatoru osnivanja i ravnatelju Franjevačkog instituta za kulturu mira fra Boži Vuleti te njegovim bližim suradnicima u Institutu pokojni Željko Mardešić nije bio tek usputni znanstveni suradnik nego dragocjeni nadahnitelj, duhovni oslonac, dobronamjerno kritični i povjerljivi prijatelj. Slično prijašnjim kružocima sugovornika i prijatelja, među kojima su bili i vjernici i ateisti, dakle u vremenu ateističkog režima, ideološkog marksizma i događaja Koncila, slično kasnijem kružoku prijatelja oko Kršćanskoga akademskog kruga, Mardešić je i u Franjevačkom institutu od njegova osnutka gledao ostvarenje svoga kršćanskog i crkvenog poslanja vjernika i intelektualaca u svijetu, ostvarenje onoga što je sam nazivao malim kršćanskim krugovima dobrote, dijaloga i mirotvorstva, u kojima se praktično svjedoči radosna vijest, a time i crkveno kršćanstvo.

Ravnatelju Vuleti Mardešićeva je prisutnost uvijek bila nova i osvježavajuća. Nastojao ga je angažirati i u onim projektima od kojih se Mardešić iskreno izmicao bilo zbog osjećaja nekompetentnosti bilo zbog oskudice vremena. Vuleta je inicirao različite skupove i akcije važne za Crkvu i društvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Posebno su važni oni o opraštanju i očuvanju okoliša. Zatim je organizirao simpozij o Mardešiću još za njegova života kao i dodjelu počasnoga doktorata. Nakon Mardešićeve smrti (2006.) nastavio je inicirati istraživanja i skupove o djelu sociologa religije Željka Mardešića ili surađivati u njima. I ovaj studijski dan održan 28. i 29. rujna 2018. u Splitu – Crkva u Hrvatskoj kakvu je zagovarao Željko Mardešić – s kojega zbornik radova držite u rukama, također je njegova ideja.

Sve ove inicijative Franjevačkog instituta kao i one koje poduzima Kršćanski akademski krug u vezi s Mardešićem nisu tek izraz formalne zahvalnosti ni konvencionalne komemorativnosti ovom zaslužnom pokojniku, nego proizlaze iz osvjedočenog uvjerenja da život i djelo, stavovi i tekstovi Željka Mardešića ne gube ni danas na svojoj aktualnosti, nego su inspiracija za zreliju vjeru, zreliju crkvenost, zreliju ljudskost.

Može se nekome učiniti da je Mardešića previše, jer, zacijelo, rijetko je o kome, nešto više od desetljeća, toliko pisano i održano toliko skupova kao o njemu. No, to je bez sumnje i znak da Mardešić još nije dostatno „pročitan“, premda je i među najcitiranijim sociolozima religije. I ovaj studijski dan i ovaj zbornik radova govori u prilog toj činjenici.

U zborniku se nalazi 13 radova, od kojih se većina odnosi na neki od segmenata crkvenosti i crkvene prakse kako ih je razumijevao Željko Mardešić. Organizatori su predložili više od četrdeset tema vezanih uz Katoličku Crkvu općenito ili Katoličku Crkvu u Hrvatskoj o kojima je pisao Mardešić, od Crkve i sekularizacije, Crkve i religijskih pokreta, Crkve i pučke pobožnosti, Crkve i suvremenih ideologija, Crkve i političkog katolicizma, pomirenja, praštanja, uloge vjernika laika u Crkvi i društvu, sve do Mardešiću najdraže teme koncilske Crkve. U zborniku su izneseni neki Mardešićevi doprinosi i mišljenja ili je ukazano na njih, i to opet o samo nekim vidovima Crkve i crkvene prakse. Zato možemo ustvrditi da ni ovim radovima nije iscrpljeno sve ono što se nalazi u bogatoj riznici Mardešićeva govora o Crkvi i njegovoj crkvenosti.

Svatko onaj tko se samo malo sabranije posvetio i manjem Mardešićevom tekstu, priznat će da Mardešićeva misao plijeni svojom ljudskom iskrenošću, znanstvenom točnošću, stilskom ljepotom jezika, te bi najbolje bilo ne opisivati što je Mardešić želio kazati, nego jednostavno pročitati, doslovno navesti taj jezgrovito sročeni ulomak. I svi ti Mardešićevi članci i osvrti, analize i komentari odišu jednom nesvakidašnjom, za mnoge crkvene ljude, biskupe, svećenike i teologe, nesvojstvenom brižnošću za svijet, za društvo, državu i narod u koje se inkarniralo evanđelje, u koje je ušlo kršćanstvo, kao i za Katoličku Crkvu koja je pozvana da radosnu vijest posreduje svijetu i konkretnom pluralnom društvu.

Ako bi se u nekoliko riječi – uza sav rizik osiromašenja – htjela sažeti Mardešićeva crkvenost, onda bi se moglo kazati da se Mardešić klonio trijumfalističke i obljetničke crkvenosti, juridičkih moraliziranja i duhovnjačkih zavodljivih obmana te ugodnih privilegija nacionalne i političke crkvenosti. Crkva se prema Mardešiću gradi odozgo, od Božjega poziva na milosrdnu ljubav prema čovjeku, a ne u sučeljavanju s neprijateljskim moćima; gradi se i odozdo, od slobodna i osobna pristanka da se nasljeduje evanđelje najprije u malim krugovima evanđeoske dobrote koji bi se onda kao koncentrični krugovi trebali širiti na veliku Crkvu, društvo i svijet, a ne od masovnosti i kolektivizma. Odatle za Mardešića nije na prvome mjestu ono nervozno stalno pozivanje s crkvenoga visa savršenstva da se obrate drugi, da se popravi pokvareni i zabludjeli svijet, nego Isusov zahtjev da se najprije koncilski (=evanđeoski) obnovi njegov učenik, kršćanin, katolik i njegova Crkva. Ovaj zbornik želi poslužiti tome zahtjevu.

fra Ivan Šarčević, pročelnik Programskog odbora

FOREWORD