Bosna i Hercegovina - europska zemlja bez Ustava, znanstveni, etički i politički izazov

Zbornik radova, Sarajevo, 2013.

Riječ uredništva

U znamenitoj Platonovoj alegoriji o pećini i empiričari i pragmatičari žive – leđima okrenuti vatri – u svijetu sjena i taj svijet smatraju jedinim pravim svijetom, za drugi ne znaju. Mogli bi, tumače filozofi, tek silom mišljenja da se uspnu na svjetlost dana i da osmotre istinski  svijet – svijet postojanih misli. Morali bi uvažiti teoriju, ali takvi je u pravilu preziru, ili je ignoriraju.

I u Bosni i Hercegovini žive njezini pragmatičari, treba li reći njezini političari, u svijetu sjena poluistina i polulaži o sebi i svojoj zemlji. Kritičko-racionalističkog mišljenja jedva ima i unutar bos.herc. akademskih zajednica, dakle među onima koji bi se po dužnosti trebali baviti postojanim mislima, teorijom.

Među duboko ideološki ostrašćenim, ili etniciziranim i provincijaliziranim akademskim elitama diobe su istovjetne i duboke kao i unutar etnopolitičkih elita. Dominantni narativi i dominantne politike u apsolutnom su suglasju i utoliko su suodgovorni za nepostojanje kritičke autorefleksije i vizije zajedničke budućnosti.

Ma koliko Bosna i Hercegovina vapila za integrativnom logikom i političkom kulturom i–i, u njoj i dalje jačaju isključujući narativi i politike koji funkcioniraju po principu ili–ili. Takvi narativi i politike u konačnici i onemogućuju postojane misli o svojoj zemlji, plurimorfnoj, višenacionalnoj, uljuđenoj zajednici s europskim sustavom vrijednosti. Upravo zbog toga i jeste bilo krajnje vrijeme započeti s bespoštedno-kritičnim razgovorima u znanstvenim i kulturološkim krugovima o tomu što BiH jeste i što bi mogla – na osnovi drugačijih narativa i politika – postati.

Političke, akademske i kulturne elite u Bosni i Hercegovini zarobljene su u utvare neodgovornih predodžbi o sebi i drugima, nesposobne misliti i cjelovitu i plurimorfnu Bosnu i Hercegovinu, zbog čega dijele odgovornost za odloženi civilizacijski rasplet u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji. I unutarnjom nesposobnošću i međunarodnim intervencionizmom dovedena pred sami rub ponora, danas Bosna i Hercegovina žudi za autohtonim i odgovornim društvenim dogovorom, kojim bi se međusobno priznale bos.herc. nacije, kao i bos.herc. građani svih svjetonazora i vjeroispovijesti. Ali za takvo što nema ni pretjerane sposobnosti ni volje među onima koji preziru svijet postojanih misli – niti među bosanskohercegovačkim i inozemnim pragmatičarima niti među akademskim elitama. A one su prve pozvane da se pomaknu u pravcu konsenzualne političke kulture, na osnovi kulture nenasilja i uvažavanja drugosti, kako bi se potom osmislili konkretni mehanizmi upravljanja našim razlikama, a ne njihova eliminiranja. One naime ne moraju biti naše prokletstvo, kako izgleda mnogima, nego naša potencijalna prednost, naš civilizacijski ulog u kompleksni svijet alteriteta i multikulture koji oličava Europska unija. Kako se osloboditi logike beskrajnih dioba na jednoj, ili sindroma jednosti na drugoj strani, kako misliti svoju zemlju u svoj njezinoj plurimorfnoj punoći i europskoj perspektivi – bio je motiv međunarodnog znanstvenog skupa Bosna i Hercegovina, europska zemlja bez ustava – znanstveni, etički i politički izazov, koji je zamišljen i organiziran u Franjevačkom institutu za kulturu mira iz Splita, što ga vodi fra Mijo Džolan, nekadašnji provincijal Bosne Srebrene. Tko iole poznaje povijest franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini, sedamstogodišnju aktivnu utkanost franjevaca u povijest, povijest ideja i u kulturu Bosne i Hercegovine, razumjet će logiku i namjere organiziranja ovakvog skupa kao, makar i pionirski, važan korak u procesu osmišljavanja duhovnog povratka Bosni i Hercegovini sviju njezinih ljudi. Da svatko iz polumraka vlastitih poluistina o sebi i BiH izađe na svjetlost postojanih misli, kako bismo ponovno počeli misliti o onomu što nas povezuje, kako bismo zajedno osmislili europsku budućnost za našu zemlju. Put do takvog narativa o Bosni i Hercegovini i njezinoj budućnosti nije lako ni zamisliti, a kamoli prijeći. Ali druge nam nema, ako hoćemo krenuti na put susretanja i razgovora. Pri čemu skromnost nalaže da se zapitamo: može li se od ovakvih i suviše rijetkih susretanja uopće očekivati nešto više od pukog registriranja naših raznolikih pristupa i međusobnih udaljenosti? Koja je to teorija ili koji je to pristup koji bi mogao pomoći Bosni i Hercegovini – europskoj zemlji bez ustava – to ostaje otvorenim znanstvenim, etičkim i političkim izazovom i poslije ovoga skupa. Po nama je vrijedno već i to što je bilo moguće stvoriti prostor za face to face razgovore, za iznošenje i registriranje različitosti među ljudima koji Bosnu i Hercegovinu misle kao svoju zemlju, s nadom u neko buduće približavanje ili prožimanje relevantnih promišljanja. Tek potom bi moglo uslijediti uvjeravanje i empiričara i pragmatičara u smisao potrage za novim društvenim dogovorom o Bosni i Hercegovini.

Sada, kad referate i rasprave s ovoga skupa predajemo javnosti, bit će moguće objektivnije suditi o njegovim dosezima. Pred čitateljima je 19 pripremljenih referata te sve autorizirane rasprave, dijelom naknadno proširene unutar horizonta zadanoga na skupu. Za neke referate nužno je napomenuti da sadrže pozivanje na događaje poslije skupa pa sudionici s drukčijim mišljenjem nisu u mogućnosti na njih reagirati u ovom zborniku.