Kako nevjernik i stranac postaju moji "bližnji"

20. nedjelja kroz godinu A (Mt 15, 21-27)

O djetetu Isusu iz Nazareta sv. Luka piše: „Dijeto je raslo i jačalo, napunjalo se mudrošću. I milost je Božja počivala na njemu“ (Lk 2,40). Koliko je Isus napredovao u znaju židovskih svetih knjiga opisuje sv. Luka u zgodi kad je Isus kao dvanaestogodišnjak u hramu u Jeruzalemu raspravljao s učiteljima zadivivši slušateljstvo (usp. Lk 2,46-47). Ne samo da je Isus imao veliko znanje i duboko poštovanje prema židovskim tradicijama, već i ljubav prema židovstvu i Židovskom narodu (usp. Lk 19,41-44). U toj privrženosti izgleda da je, poput većine Židova, čak znao biti isključiv, tj. postupiti kao da je Bogu stalo samo do Židova. Svojim učenicima koji ga mole da usliši molbu žene Kanaanke, nežidovke po vjeri, koja moli da joj ozdravi kćer, kaže: „Poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova“, a samoj ženi upućuje osorne riječi: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“ (usp. Mt 15, 21-28). Egzegete, oni koji tumače Sveto pismo, kažu da je Isus u početku svoje poslanje svodio samo na Židove.

Polazeći od evanđeoske tvrdnje da se Isus „napunja mudrošću“, njegov obrat prema ženi koju je prethodno odbijao pokazuje da je bio spreman i u zreloj dobi učiti, tj. rasti u mudrosti. Fasciniran vjerom poganske žene – „O ženo, velika je tvoja vjera!“ – uslišava njezinu molbu (Mt 15, 28).

Kritički promatrajući život židovskih vjernika, njihovih pismoznanaca i svećenika, Isus se susreće s brojnim nedosljednostima. Vidi da mnogi jedno govore a drugo čine. Stoga ih oštro kritizira sve do onog sedmerostrukoga „jao“ farizejima i pismoznancima (usp. Mt 23) i prijetnje da će se Kraljevstvo Božje oduzeti Židovima i dati „narodu koji donosi njegove plodove“ (Mt 21,43). U prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37) Isus svom židovskom slušateljstvu kaže da i stranac i poganin mogu biti bliži od vlastitih sunarodnjaka. Naime, čovjeka u nevolji zaobišli su židovski vjerski službenici a pomogao mu je jedan Samarijanac, a židovi su Samarijance smatrali bezbožnim otpadom židovskoga naroda i s njima je bilo zabranjeno stupiti u bilo kakav odnos. Isus je prekoračio put od susreta s onom ženom Kanaankom i Samarijankom na Jakovljevu zdencu do Gore blaženstava na kojoj upućuje proglas Kraljevstva Božjeg u kojem vlada ljubav i prema neprijateljima i progoniteljima.

Ako je Isus u svom „rastu “ mijenjao odnos prema svom narodu i njegovim vjerskim pripadnicima, ne nameće li nam to potrebu preispitivati svoj odnos prema svom narodu, i svoj odnos prema pripadnicima drugih naroda, svjetonazora i religija. Novozavjetni pralik preobrazbe odnosa prema svom narodu i svojoj vjeri može zacijelo biti sv. Pavao. On je u svojoj slijepoj ljubavi prema židovstvu progonio kršćane. Njegova ljubav prema sunarodnjacima ostaje snažna do te mjere da u poslanici Rimljanima kaže da bi sam htio biti  „proklet“  samo da se njegovi sunarodnjaci spase. Jer, kaže on, „njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanje…“ (Rim 9, 1-5). On zbog njih nosi silnu tugu i neprekidnu bol (Rim 9, 1) ali nije ostao u granicama židovstva, već je postao „apostolom (poganskih) naroda“.

Otkad je kršćanstvo „milanskim ediktom“ 313. godine car Konstantin učinio državnom religijom kršćanstvo je kroz svoju daljnju povijest, prvenstveno po svojim službenicima – biskupima i svećenicima, bilo tijesno povezano sa svjetovnom vlašću i moću. Tako je kršćanstvo često bilo politički instrumentalizirano. Stvaranjem nacionalnih država u nekim slučajevima je bilo teško razlikovati nacionalno od religioznoga. Dapače, nacionalno se nameće kao sveto, a religija postaje službenica nacionalno svetoga. Tako nacija zauzima mjesto Vrhovne vrijednosti, tj. mjesto Boga koji bi u religiji neupitno morao biti Vrhovna vrijednost. Religijski propovjednici postaju političkim agitatorima, a političari čuvarima vjerskih dogmi, naravno u onom obliku u kojem su ih sami definirali. Oni koji takav odnos dovode u pitanje proglašavaju se (nacionalnim i vjerskim) izdajnicima. To je praktično idolopoklonstvo.

Ako je Isus kao Židov koji je volio Židove i koji je rekao da je poslan „samo izgubljenim ovcama doma Izraelova“ u svom „rastu“ uklonio sve granice Božjoj ljubavi prema čovjeku i na kraju svoj život dao za sve, zar mi kao njegovi učenici (pozvani iz „poganskih naroda“!) imamo pravo sužavati te granice, ili prostor vjere i morala omeđiti na nacionalno? Zar se i nama nije „napunjati mudrošću“? Ako je sv. Pavao kao fanatični židovski fundamentalist i nacionalist spoznajom Krista ustvrdio da „nema više Židov Grk“ (usp. Gal 3, 26-29), tj. da svaki čovjek bez obzira na nacionalnost, svjetonazor, vjerničku pripadnost i druge različitosti ima jednako dostojanstvo jer je jednako Božje dijete, možemo li mi kao članovi Katoličke crkve (katolički = sveopći) kršćansko podrediti nacionalnom? Da, Pavla, koji je za svoj narod bio spreman biti i proklet, njegovi su sunarodnjaci bezbroj puta do na smrt progonili. Treba li zbog straha od progona pokoriti se propovjednicima političkoga kršćanstva – političarima koji po svojoj mjeri kroje vjerske sadržaje i moral, i crkvenim službenicima koji su, „ne znajući što rade“, prije ideološki odvjetnici nego navjestitelji Isusove radosne vijesti? Treba li se prikloniti masama koje ih slijede ili ići za Isusom i onda kada ga mnogi napuste zbog njegova navodno „tvrda govora“? Tko se ne „napunja mudrošću“, vjernički ishlapi a moralno se kvari! pdf 

fra Bože Vuleta